Razgovarala: Suzana Šačić
Kao globalna ambasadorica Mohanji Foundation i predsjednica ACT Foundation govorite na raznim međunarodnim skupovima poput Parlamenta svjetskih religija, pozivajući na međuvjerski dijalog, nenasilje i mir. Koliko svojim porukama možete uticati na promjene u stavovima ljudi?
Nečiju poruku mira možemo čuti i stavove promjeniti samo putem srca, ne pukim razumjevanjem na razini uma. Mir se može uspostaviti zakonskim putem i sporazumima na nivou vlada država, ali je pitanje vremena kada će sukobi opet izbiti ako unutrašnje rane nisu iscjeljene i čovjek nije spoznao što je trebao iz tog iskustva, koliko god bolno bilo, kako bi mogao ići dalje i rasti u ljubavi i spoznaji. Imala sam iskustvo blisko smrti i od tada stvarnost sagledavam drugačije i vjerujem da je bezuslovna ljubav jedina vrijedna truda – da je ostvarimo u sebi i pustimo da se iz nas manifestuje. Čim služimo bezuslovnoj ljubavi, služimo i miru. Jedno bez drugog ne ide. Voljela bih se osvrnuti na magično iskustvo u Torontu 2018. godine. Nisam ni sanjala da ću biti prva žena sa Balkana koja je govorila na ovako veličanstvenom svjetskom događaju. Parlament svetskih religija je najstariji internacionalni međureligijski događaj koji uključuje najveći broj svetskih religija i duhovnih pravaca. Nastao je da bi se njegovala harmonija među svjetskim religijama i duhovnim zajednicama, te podržalo njihovo uključivanje u svijet i vodeće institucije radi postizanja sklada koji naš svijet čini mirnim i samoodrživim. Ovaj događaj slavi bogatstvo raznolikosti, univerzalnost humanizma i posebnost individualizma. Bila sam počastvovana što sam dio događaja na kojem su izlagali neki od najvećih humanista u istoriji čovječanstva: Svami Vivekanada, Nelson Mandela, Dalaj Lama… Cilj mog govora bio je da istaknem da su dobrotvorni rad, odgovornost da pomognemo bespomoćnima, nenasilje prema drugim bićima i prema Majci Zemlji, duhovnost i bezuslovna ljubav ključne stavke u postizanju i očuvanju mira. Ovdje se ne radi o pokušaju da se svi svrstaju u isti koš, nego u istinskom poštovanju i slavlju ljepote raznolikosti, kao i njegovanju harmonije u toj raznolikosti. Tokom konferencije dat je prelijep primjer – kada vidimo polje puno šarenog cveća, to je nešto što nas čini srećnim i zadivljenim nad čudesnom ljepotom prirode. Ko bi želeo da vidi svuda isti cvijet? Kako bi to bilo dosadno! U bivšoj Jugoslaviji, naročito u Bosni, imali smo prelijepo polje šarenog cveća i, verujem da ćemo ga opet odnjegovati. Uoči dana mira, u septembru ove godine, planiramo mirovnu konferenciju koju organizuje naš tim Mohanji Bosna i Hercegovina. Pozvana sam da govorim na toj konferenciji i jako joj se radujem jer verujem da su ovakve inicijative na našim prostorima od izuzetne važnosti.
Ističete da ste svoj put birali na temelju vlastitih iskustava i uvida. Šta vas je vodilo?
Magisterij iz Mirovnih studija je bio ostvarenje sna, obećanje koje sam dala sebi u najtežim momentima izbjeglištva 1991. godine. Tada sam imala samo 14 godina, no obećala sam sebi da ću, ako preživim, biti ta koja pomaže drugima. Jasna namjera se manifestovala time što sam, prijavom preko interneta, osvojila dvije stipendije za studije u Rimu i Americi. Kada sam završila studije, spoznala sam da posao u velikim korporacijama nije moj put i da me srce vodi nesebičnom služenju čovječanstvu, a da svoj doprinos miru mogu dati ako taj mir prvo postignem duboko u sebi. Prva prilika za posao ukazala se u Dubaiju 2005. Dvije godine kasnije upoznala sam Mohanjija i tada kreće novi život koji istinski piše romane. Uz Mohanjija sam naučila živjeti u sadašnjosti i pustiti da se staza pred našim stopalima formira dok koračamo. Prepustila sam se i dajem sve od sebe da živim duhovna učenja i duhovne istine koje podučavamo. Radi se o iskustvenoj duhovnosti sa akcentom na nesebičnosti, duhovnoj praksi (meditacija, joga), dobrotvornom radu (uvijek mi bode oči titula Globalnog predsjednika ACT Fondacije koju imam, osjećam da radim malo u poređenju sa onim što je moguće). Važno je preuzimanje odgovornosti za sve što nam se dešava u životu, uz njegovanje zahvalnosti na svim iskustvima, prijatnim i neprijatnim. Trenutno pišem autobiografiju u kojoj ću predočiti cijeli put od boli i osjećaja žrtve do spoznaje više prirode sopstvenog bića i više svrhe života.
ACT Foundation je globalna dobrotvorna zajednica koja pomaže bespomoćnima. Da li ste zadovoljni rezultatima?
Prezadovoljna sam rezultatima ACT Fondacije, zato što su posvećeni volonteri u srcu same fondacije. Sve što je donirano ide direktno u ruke onima kojima je pomoć najpotrebnija. Zvanično smo prisutni i služimo u 23 zemlje svijeta. Kada je počela kriza u Ukrajini aktivirali smo se u regionu Balkana i sakupljali pomoć. Bila su to svakodnevna putovanja preko granice, utovari i istovari hrane i higijenskih sredstava, susreti sa ljudima, programi… Uspostavili smo saradnju sa školom u mjestu Chernivtsi u Ukrajini koja prima raseljene, prvenstveno majke sa djecom. Kada sam bila tamo, sem dostave humanitarne pomoći, držala sam jogu, Svjesno plesanje, meditaciju, Mai-Tri tretmane. Izbjegle žene sa kojima sam radila bile su uglavnom introvertne, depresivne, a pošto sam i sama bila u sličnom mraku tokom svog izbjeglištva bilo mi je zaista dirljivo da mogu pomoći na ovaj način. Posjetili smo i instituciju za brigu o ženama sa mentalnim izazovima gdje je nekoliko stotina ukrajinskih i ruskih žena. Sem hrane, podijelila sam sa njima radost plesa, zagrljaje i bila tamo za njih cijelim srcem. Njihovi izražaji ljubavi i zahvalnosti su me doveli do suza. Nije dovoljno samo poslati novac. Potrebno je izdvojiti vrijeme za te ljude i dati im ljubav i pažnju. Tada se dešava posebna alhemija koju je nemoguće opisati. Naši energetski zapisi se mijenjaju i mi sami dobijamo više nego što možemo zamisliti.
Veoma ste aktivni u povezivanju i osnaživanju žena, učite ih da izražavaju ljubav i podršku. Koliko smo spremne na promjene?
Osnaživanje žena mi je posebno draga tema jer živimo u vrijeme kada uloga žene postaje ključna po pitanju održivog mira i stabilnosti u svijetu. Žena je kičma porodice, a bez istinskog vrednovanja žene u društvu, i prepoznavanja božanske kvalitete samog majčinstva (ne samo u fizičkom smislu, nego stava majčinske brige prema nemoćnima) nema dugotrajnog mira. Ove godine smo u okviru Mohanji fondacije prvi put održali Festival za žene (Festival of Womanhood). Bilo je to fantastično iskustvo, izuzetan događaj koga smo organizovale mi žene, za druge žene. Žene sa Balkana i širom svijeta podijelile su svoja iskustva, spoznaje, ljubav prema životu, radost… Radujemo se festivalu 2023. godine i pozivam sve žene koje žele da se uključe da nas zaprate na www.festivalofwomanhood.com ili putem istoimenih društvenih mreža.
Devi Mohan sa gradonačelnicom Sarajeva Benjaminom Karić
Kao instruktorica Himalajske škole tradicionalne joge širom svijeta vodite transformativne radionice koje uključuju jogu, meditacije i druge duhovne metode. Čemu nas uče ove metode?
Želja nam je bila da osnujemo školu tradicionalne joge koja će imati za cilj da prenosi drevno znanje onako kako je osmišljeno od strane duhovnih majstora i velikih jogija poput Patanđalija. Joga je izuzetno moćna drevna nauka i mnogo više od samog vježbanja. Joga je i put i destinacija kad govorimo o postizanja jedinstva sa kosmičkom sviješću. Praksa joge nas vodi u to jedinstvo u kome kapljica postaje okean i naš najviši potencijal može da se manifestuje u okvirima postojanja u sadašnjosti. Sve ove metode date su nam zarad osnaženja, izlaska iz teških energija letargije koja vodi u depresiju te ostvarenja svoje više svrhe kroz nesebično služenje. U okviru Mohanji Fondacije imamo više platformi koje omogućavaju ljudima da se pronađu u izražajima – joga, meditacija, ples, muzika, predavanja u oblasti korporativnog svijeta, energetski rad, rad sa djecom, humanitarni rad. Važno je udruživati se i imati podršku drugih koji slično vibriraju jer je, naročito u početku, podrška zaista potrebna.
Kako ste uz sav vaš angažman postali i glumica? I to uspješna jer ste za ulogu u indijskom filmu Foreignchi Patlin, koji je u povijesti kina Marathi najpopularniji film sa stranom glumicom u glavnoj ulozi, dobili prestižnu nagradu u Indiji.
To je bilo neočekivano iskustvo. Režiserka filma mi je prišla u Dubaiju i rekla da sam idealna za glavnu ulogu u njenom filmu. Mislila sam da je šala i ignorisala je. Nije odustajala i na kraju sam se složila da glumim u tom filmu iz čiste avanture. Što god sam učinila bili su oduševljeni. Ples je išao glatko, uglavnom sam improvizovala i to im se svidjelo. Onda je došao dio gdje se borim sa lopovima koji kradu zlatnu statuicu boginje iz hrama. Pomenula sam da sam trenirala Tae Kwan Do i tek tu su se oduševili. Uloga kao da je bila osmišljena za mene, a neki detalji su se poklapali sa mojim stvarnim životom – muž Indijac, humanitarni rad i što mi je posebno bilo drago junakinja gradi mostove između Istoka i Zapada. Film je snimljen 2008. godine ali ga često prikazuju na glavnim Marathi kanalima. Njihovoj verziji Oskara u okviru Marathi kinematografije (Raštra Bušan nagrada) ni u snu se nisam nadala i bila sam zaprepaštena kada su me pozvali u Indiju da je primim.
Imate li savjet za one koji još traže svoj cilj i svrhu?
Veliki je blagoslov biti utjelotvorena duša i prolaziti ovo moćno iskustvo na Zemlji, sa svim usponima i padovima. Iskoristimo ga do maksimuma. Iskoristimo ga da se otarasimo svih svojih težina, ispunimo želje ili ih prevaziđemo, osvijestimo i ostvarimo svoj najviši potencijal. Rad na sebi i humanitarni rad je dobitna formula ako mene pitate. Samo treba pronaći pravu podršku. Ako koračamo tim putem sami, postoji mogućnost da krenemo stranputicom ili izgubimo motivaciju. Kada se otvorimo ka najuzvišenijem cilju života, ispraznimo od ega, pomažemo drugima koliko možemo i budemo čisti instrumenti božanske ljubavi, a u tom procesu prigrlimo više horizonte koji vode u oslobođenje od stega, idemo u potpuni duhovni procvat. To je nešto što svi možemo, samo je potrebno postaviti taj cilj kao prioritet. Onda se sva vrata otvaraju.
